Obred Mise večere Gospodnje na Veliki četvrtak, 18. travnja 2019. predvodio je u katedrali Uznesenja Marijina u Poreču mons. Dražen Kutleša, biskup. U koncelabraciju su sudjelovali preč. Sergije Jelenić, kancelar, vlč. Milan Zgrablić, župnik i vlč. Janez Barborič, župni vikar.
U homiliji biskup se osvrnuo na riječi koje je Isus izgovorio na Posljednjoj večeri. Podsjetio je da je je euharistija spomen-čin „koji nam je Isus ostavio da se sjećamo, ali i uprisutnjujemo to u ovome trenutku“. Promatrajući okolnosti oko Posljednje večere možemo primijetiti nekoliko stvari koje mogu biti i za nas danas aktualne. Isus čini sve, organizira, traži od apostola da bude sve na visini jer zna da je to njegova Posljednja večera koju će imati sa svojim učenicima, Posljednja večera koju će imati na ovome svijetu. Znamo da ljudi obično, kada osjete da umiru žele reći nešto veliko kako bi sinovi i oni koji ostaju zapamtili ono što je bitno. Obično takvi događaji budu nekako prožeti tugom i ne izrekne se ono što se želi nego težina toga događaja ostavi neku veliku šutnju koja daleko više kaže od onih riječi koje budu izgovorene. Drugo, Isus dočekuje svoje učenike s najvećom čašću, on im pere noge, ponižava se, on kao Gospodin svojim učenicima pere noge, kako bi pokazao kako treba služiti. Time je htio reći ‘ja sam vam pokazao primjer, ja služim vama, i vi idite u svijet i znajte služiti drugim ljudima’. To je Zapovijed ljubavi, naglasio je biskup. I mi smo pozvani da služimo svojoj braći ljudima, u prvome redu u svojim obiteljima, ali i svima onima koje poznajemo. Možda u današnje vrijeme služiti nekako ne izgleda aktualno, izgleda da nije privlačno, jer svi žele vladati. Svi žele biti na prvim mjestima, kako onda služiti može biti privlačno, zapitao se biskup. Upravo pravi znak ljubavi nalazi se u služenju, naglasio je. Treći moment Posljednje večere na koji je mons. Kutleša svrnuo pozornost je trenutak interakcije s Judom Iškariotskim. Premda su znali, nitko od učenika koji su bili prisutni nije ništa učinio da Judu zaustavi kako se ne bi dogodilo ono što je on učinio. Možda je to povezano s činjenicom da su učenici došli s nekom drugom idejom, vide da se nešto događa, Isus govori da treba otići, da treba biti mučen i ubijen i da treba otići s ovoga svijeta. U zemaljskim kategorijama oni između sebe razmišljaju tko bi ga trebao naslijediti, kad odlazi prvi odmah ima onih drugih koji jedva čekaju da dođu na njegovo mjesto, i počinju one potajne borbe tko je najveći i tko je prvi među njima. Nije im Isus bez razloga oprao noge, da pokaže da treba služiti a ne vladati. Vidimo, nakon tri godine provedene s njim, učenici ne shvaćaju što im je Isus govorio. To je kao kada se roditelji žrtvuju za svoju djecu, a na kraju bivaju neshvaćeni. Isusu je na posljednjoj večeri bilo upravo tako, tri godine ih je poučavao, a na kraju ne znaju temeljne stvari i ne znaju uzvratiti na ljubaznost koju im je ponudio. On je pripravio večeru, da im pokaže, da im ostavi euharistiju, da im ostavi trajni čin, ali oni ne vide i ne shvaćaju. Čovjek se pita kako mogu biti takvi? Mi lako osuđujemo druge, ali i mi sve te stvari znamo pa ipak činimo suprotno. Kod sv. Pavla, ali i kod rimskog pisca Ovidija nalazimo zapisano ‘vidim dobro, i odobravam ga, i slažem se s tim dobrom, pa ipak činim zlo’. Mi kao vjernici moramo biti na pravoj liniji. Biti ćemo kušani, i možda ćemo željeti biti dobri, ali ipak ćemo nekada činiti zlo. Ne dajmo da Sotona nadvlada nad nama, kao što je nadvladao nad Judom, kako reče Sveto pismo. Budimo na strani Isusa Krista i Boga jer je to jedina prava strana, jedini pravi put koji vodi u Vječnost, naglasio je biskup. Ovaj Veliki tjedan je tjedan gdje se nižu različite osobe, pozitivne i negativne, dobre, loše; svatko od nas treba nastojati da bude na onoj pravoj strani, na Božjoj strani. To svatko od nas u dubini svoje duše zna želi li biti na toj strani. Svi mi to želimo, ali kada to treba učiniti možda mnogi od nas odustaju jer je to teško i traži mnogo muke i patnje. Mnogi odustaju jer je lakše biti negdje po strani, u masi, nego biti u prvim redovima i biti izložen udarima sa svih strana. U ovoj misi molimo i zahvaljujemo Bogu što smo ovdje i što nam je dao milost da se možemo zvati djeca Božja. Čovjek nije svjestan što je Isus Krist ovom svojom posljednjom večerom učinio za svoju Crkvu, za cijeli svijet, za čovječanstvo; mi iz toga uživamo dobra i vrijednosti koja zapadna civilizacija danas živi. Možda budemo toga svjesni kada se počne urušavati i onda vidimo što znači kada ne želimo slijediti Isusa Krista i njegove vrednote. Ako se vrednote ne njeguju, ako se ne ulaže truda u to onda nema ni plodova. Ako ne budemo na visini, ako ne budemo njegovali sve ono što su nam prethodne generacije ostavile, vidjeti ćemo znakove propadanja. Neka večeras svatko od nas postavi sebi pitanje ‘što ja mogu učiniti, u svojoj obitelji, jesam li dobar otac, majka, dijete, baka, djed? Najvažnije je da svatko od nas bude na visini svoga životnoga zadatka i uloge i onda će društvo, grad, država biti bolja jer društvo se sastoji od nas pojedinaca koji utječu na sve ono što se događa. Zato nastojimo biti skrušeni i moliti, neka naše molitve budu sabrane da mogu što skrušenije doći do našega Oca Nebeskoga, zaključio je mons. Kutleša.
Po završetku misnog slavlja i prijenosa Prevetog na prikladno mjesto u kapeli sv. Križa prigoda je bila za osobnu molitvu i klanjanju Isusu nazočnom u euharistijskom otajstvu.
